U raspravu se uključuje vojnik: „A ja, drugovi, mislim nešto drugačije. Ženski pol tu nije ništa kriv. Usta su kod svakoga jednaka, to u muškaraca, to u žena. A duvan je isto što i hljeb. A kavaljer ako voli, on će da voli. Ništa mu neće smetati. Ljubav je ljubav. Muškarci kojima smeta duvanski dim, ne vole. Oni su samo ženskaroši. A muškarcu koji istinski voli, srcem i dušom, nikakav miris ne smeta. On će i sam početi da puši. Jesam li u pravu, gospođo?”
– Jeste – odgovaram ja i lažem– meni moj muž savija cigarete, iako sam ne puši.
Moj branilac kaže prvom saputniku: „Na kraju krajeva, nijesu sve žene gospođe! Pogriješio si, burazeru!” A onda se ponovo obraća meni: „A da li je Vaš muž, možda, student?”
Imajući u vidu potrebu da budem oprezna, odgovaram: „Nije. On je običan čovjek”.
Prvi saputnik konstatuje: „Znači, živite od sopstvenog rada”.
A moj zaštitnik pita: „Idete li njemu u posjetu?”
„Ne, nego djeci u Moskvu. On je ostao u Krimu”.
„Imate li vikendicu u Krimu?” Ja odgovaram mirno: „Imamo vikendicu u Krimu i kuću u Moskvi.” (Vikendicu sam izmislila.) Moj zaštitnik: „Vi ste, očigledno, hrabra žena. Zar u ovakvim okolnostima treba tako iskreno saopštavati što sve imate? Pa danas bi svako rado, ne samo kuću i vikendicu sakrio, nego bi i novac, i sebe sopstvenim rukama u zemlju zakopao.”
Ja kažem: „Zašto sam, sopstvenim rukama? Doći će vrijeme kada će mu drugi sve to zakopati u zemlju, zajedno sa njim. Uostalom, i ranije se tako dešavalo. Ljudi su zakopavali sve svoje i sebe u zemlju radi spasenja duše. A sad radi spasavanja života.” Obojica se smiju. I ja se smijem.
Moj zašitnik: „Vaš muž se, vjerovatno, ne druži sa običnim ljudima?”
„Moj muž se druži sa svim ljudima. Kako je rekao Hrist, jednako sa bogatima i sa siromašnima.”
Moj branilac radosno dopunjava: „Tačno tako. Ako ti nijesi dužan narodu svom, ti nijesi dužan ni svojoj državi”. I pita: „Nećete li, gospođo, i vi postati boljševik?” Drugi saputnik: „Kakav boljševik kada ima i kuću i vikendicu?” Moj brailac: „Ne govorite tako. Pa među boljševicima ima i obrazovanih i imućnih ljudi. I trgovaca i plemića takođe. Gospoda sve više prilazi boljševicima.”
Sasvim neočekivano se u razgovor uključuje mornar: „O svemu tome, drugovi, vi pogrešno rasđujete. Nesvjesno i nenamajerno, ali nepravilno. Upravo su ti plemići i junkeri svu Moskvu krvlju natopili. Krvopije. Ološ!” MOLITVA, a onda se obraća meni: „A vama, drugarice, savjetujem da što manje javno govorite o Hristu i o svojim vikendicama i kućama. Nije pogodno vrijeme za to.”
Moj branilac uplašeno: „Ama ona to govori zato što je mlada i neiskusna. Kakvu ona može imati vikendicu? To je vjervatno nekakav trošni kućerak, na tri noge, kao u bajci. Takvih ima u našim selima. Pogledajte samo kakva joj je nikakva obuća na nogama...”
Još malo o mornaru: Neprestano psuje. Drugi, vjerovatno boljševici, ćute.
Ja kratko: „Zašto vi toliko psujete? Zar vam i samom to nije neprijatno?” Mornar: „Ali ja, drugovi, ne psujem. To je kod mene samo takva navika.”
Ja posmatrački: „Loša navika.”
Četvorogodišnja djevojčica: „A znate li vi kako je Puškin napisao: `Topovi sa obale pucaju, Naređuju brodovima da stanu`”.
A trebalo je da napiše: „Brodovi iz kuća pucaju, naređuju brodovima da stanu”.
Molitva u vremenu revolucije: „Gospode, pomiluj i spasi: Marinu, Serjožu, Irinu, Alu, Ljubu, Andrjušu, djecu, oficire i neoficire, pitomce i nepitomce, Ruse i neruse, Francuze i nefrancuze, ranjenike i neranjenike, zdrave i nezdrave, prijatelje i neprijatelje, poznanike i nepoznanike...”
(Nastaviće se)